Tomo Aleksa Dundić
Tomo Aleksa Dundić | |
---|---|
Tomo Aleksa Dundić
| |
Opći životopisni podatci | |
Datum rođenja | 13. travnja 1896. (ili 12. kolovoza 1897.) |
Mjesto rođenja | Grabovac, kraj Imotskoga, Hrvatska |
Datum smrti | 8. srpnja 1920. |
Mjesto smrti | Rivni, Ukrajina |
Nacionalnost | Hrvat |
Puno ime | Toma Dundić |
Nadimak | Aleksa, Oleko, Ivan Dimitrijević |
Opis vojnoga službovanja | |
Godine u službi | 1914. – 1920. |
Čin | zapovjednik konjaničke satnije (Crvena armija) |
Ratovi | Prvi svjetski rat, Ruski građanski rat |
Vojska | Austro-ugarska vojska, Crvena armija |
Rod vojske | konjica |
Jedinice | I. konjanička armija (Crvena armija) |
Odlikovanja | Orden crvene zastave |
Tomo Aleksa Dundić (Grabovac, kraj Imotskoga, 13. travnja 1896. ili 12. kolovoza 1897. – Rivne, Ukrajina, 8. srpnja 1920.), bio je sudionikom Ruskog građanskog rata na strani Crvenih. Jedina je osoba iz Hrvatske odlikovana Ordenom crvene zastave. O njemu je 1958. godine snimljen istoimeni film u sovjetsko-jugoslavenskoj koprodukciji.
Tomo Aleksa Dundić rodio se je u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković. Po Velikoj sovjetskoj enciklopediji rođen je 13. travnja 1896. godine (ili po drugim podatcima 12. kolovoza 1897.[1]). Dundićevo podrijetlo je hrvatsko. Potječe iz hrvatske seljačke obitelji.[1] Rodom je iz Dalmacije, iz Grabovca u Zagori. Naučio je jahati još kao dječak radeći kao pastir u Argentini i Brazilu. Prema svjedočenjima starijih, Tomo Dundić dobio je nadimak Aleksa prema nadimku kako su mu dali talijanski poslodavci "Ale" (Krilo).[2]
Na početku Prvoga svjetskog rata mobiliziran je u austrougarsku vojsku. Na istočnom bojištu 1916. godine tijekom bitke kod Lutska zarobila ga je ruska vojska. Od polovice 1917. godine bio je član Crvene garde. U ožujku 1918. godine bio je na čelu gerilskog odreda u bahmutskoj regiji koji se kasnije pridružio Morozovsko-donjeckoj diviziji koja se povlačila s vojskom Klimenta Vorošilova prema Caricinu (danas Volgograd) tijekom lipnja 1918. godine. Sudjelovao je u obrani Caricinu kao član Međunarodnog bataljona, a zatim u konjičkoj brigadu Krjučkovskog i Bulatkina. Od 1919. godine služio je pod zapovjedništvom maršala Semjona Buđonija. Sudjelovao je u brojnim bitkama i ranjen je nekoliko puta.
Poginuo je u Rivni, Ukrajina, 8. srpnja 1920. godine. Na mjestu gdje je poginuo u Rivni podignut mu je spomenik 1957. godine, a njegovo ime uklesano je na zidine Kremlja. Ukrajinske vlasti su 2019. godine uklonile njegov spomenik s groba, iskopale njegove posmrtne ostatke i preselile ih na gradsko groblje.[3]
- Godine 1986. bila je televizijska emisija Televizije Sarajevo Jedna rijeka s pet imena u kojoj su razgovarali sa sestrom Tome Dundića koje je govorila o svom bratu i dojmovima iz SSSR-a koji je posjetila obišavši sva značajna mjesta u svezi s njezinim bratom.[4]
- Tomo Dundić je bliski rođak glazbenika Željka Dundića iz Trija Gušta.
- Životom i djelom Tome Dundića bavio se je poznati hrvatski liječnik dr. Mijo Milas.
-
Fotografija snimljena do 1920.
-
Fotografija snimljena do 1920.
-
Dundićeva ulica u Sankt-Peterburgu
- ↑ a b Dundić, Toma, enciklopedija.hr, pristupljeno 8. srpnja 2017.
- ↑ Marijan Ivan Čagalj, Ivan Lendić, Zadvarje-Žeževica na udaru vjetrova: prigodom 200. obljetnice posvećenja župne crkve, Zadvarje, I. Lendić, 1975.
- ↑ Redportal.rs Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. lipnja 2022. (Wayback Machine), pristupljeno 3. travnja 2023.
- ↑ Mijo Milas, Asanaginičina domovina, Split, 2011., str. 57.
- Siniša Kekez, Sudbine. Pali kozak iz našega kraja, Slobodna Dalmacija, 18. veljače 2012. (u međumrežnoj pismohrani archive.org 23. veljače 2012.)
- (rus.) Fotogalerija posjete Dundićeve sestre, Mare Mustapić s obitelji u SSSR-u 1975. godine, riamediabank.ru
- Dundić, Toma, Ivan Očak (1993.), hbl.lzmk.hr